Početna > Vampiri u dubrovačkim selima
tradicija / mitovi i legende

Vampiri u dubrovačkim selima

Već u samim počecima civilizacije pronalazimo svjedočanstva o bićima koja piju krv ljudima ili se nakon svoje smrti vraćaju među žive pokušavajući im na razne načine nauditi. Teško je ustanoviti je li uvijek riječ o vampirima ili pak o demonima sa sličnim karakteristikama.

Stroga definicija koja bi određivala tko je vampir ne postoji. Možemo tek reći kako je riječ o osobi ili biću koje je nemrtvo ili je na neki način oživjelo nakon smrti i sada nanosi zlo živim ljudima. Osim ljudskog takvo biće može poprimiti i životinjske oblike. Način na koji se postaje vampir također nije strogo određen, ali može uključivati osim djelovanja magičnih sila samoubojstvo, razne vrste bolesti, napad osobe koja je već postala vampir ili nekakvu karakteristiku koju je osoba dobila rođenjem ili nedugo nakon toga.

U vremenu od 1520. do 1630. godine, u istočnoj Europi je postojalo rašireno vjerovanje da je svaka duša koja umre pod prokletstvom vukodlaka osuđena da se vrati kao vampir. Tako, osobito među Slavenima, ovaj pojam početno upotrebljavan za bića vučjeg lika, počinje se pripisivati živom mrtvacu. U kasnom srednjem vijeku, sve se više gube životinjska obilježja vukodlaka, a glavna karakteristika ostaje njihova glad za krvlju i zlo koje donose.  Vukodlaci ljudskog oblika tako se zapravo mogu nazivati i vampirima. Pretražujući zapise naših prostora, vampiri se mogu pronaći u svim regijama i najstariji zabilježeni stižu početkom 15. stoljeća, odnosno 1403. godine na Pašmanu. U drugoj polovini 17. stoljeća vampiri se počinju pojavljivati u Istri i Dubrovačkoj Republici. Riječ vampir označavala je mrtvaca koji napada ljude i životinje, a može postati onaj kojeg vodi nečista sila. U Dalmaciji za živog mrtvaca susrećemo talijanski pojam lupo manaro ili slavenski vukodlak, a na Lastovu i oko Dubrovnika kosac, hudoba ili vukodlak. U suvremenim zapisima iz Župe Dubrovačke, pokojnik koji izlazi iz groba i škodi ljudima naziva se tenjac, stenjak, lorko, strašilo ili vampir, a pokazivačima izgleda kao naduvena mješina.

Irene Benyovsky u svojem istraživanju o vjerovanjima u vampire u dubrovačkim selima u 18. stoljeću navodi različite primjere vjerovanja u vampirolika bića u našim krajevima od srednjeg vijeka nadalje. Najzanimljiviji su primjeri procesa iz dubrovačkih sela iz 1713., 1722. i 1723. godine, koji se nalaze u Dubrovačkom arhivu među “Ispravama i aktima osamnaestog stoljeća”. Ono što je svim slučajevima zajedničko jest to što se otvaraju grobovi u potrazi za vampirom. Razlog je obično taj što bi se seljani uplašili neke pojave koju su vezali uz to nadnaravno biće koje izaziva strah, bolest (najčešće iznenadnu smrt ili kugu) te prisiljava na seksualni čin. Najraniji primjer iz 1666., nađen je u stonskim kancelarijskim spisima. Navodno je stonski knez poslao oružnika u Topolo, selo u dubrovačkom primorju, da doveze vezana Stjepana Nikolina, koji je otvarao grobove i probadao vampire. Stanovnici sela Dunave su 1722. godine proboli tijelo pokojne žene jer je, po njihovu svjedočenju klala čeljad..

Suvremeni podaci iz Ravnih Kotara govore da seljaci misle da je vampir vrag, jer mnogima uzrokuje smrt, a mnogima neizlječivu bolest.U jednom od procesa daje se i definicija vampira: Tim imenom naznačuju mrtve oživjele koji prebivajući u grobovima, ubijaju i tamane čeljad,  sve one osobe koje su prijekim okom gledali za života, i previše idu svojim kućama i opće sa svojim ženama, odnosno muževima kako i prije smrti. U lastovskom sudskom procesu iz 1738. godine, svjedoci tvrde kako vampiri rasprostranjuju kužne bolesti te u narodu bijesne. Ovdje se vjerojatno radilo tek o strahu od moguće zaraze; kuga se na području Dubrovnika spominje 1691., pa opet 1792. Kada se 1737. godine na Lastovu pojavila bolest srca, ljudi su vjerovali da je na otoku harala jer su je prouzročili vampiri. U dubrovačkim selima postojalo je vjerovanje da će pokojnik postati vampirom, ukoliko tokom bdjenja nad njegonim tijelom ispod ili preko tijela pređe mala životinja. Iz tog razloga obitelj je tugovala nad umrlim, dok ne dođe trenutak pokapanja. Ovakvo vjerovanje još uvijek se može prepoznati kod nekolicine stanovnika starije populacije.

U narodnoj mitologiji nailazimo i na vjerovanje da ukoliko želimo spriječiti nekoga da postane vampir moram na neki način oštetiti tijelo pokojnika prije ukopa. Primjerice, pokojniku se može rasjeći koža na stopalima ili neki od prstiju na nozi. Može se presječi i tetiva ispod koljena ili zabosti glogovo trnje ispod noktiju. Prema uvriježenim vjerovanjima glog ima magijska svojstva te je kao takav poželjan za zaštitu od vampira i sličnih stvorenja tame. Među uobičajene rekvizite zaštite ubrajaju se i češnjak te vatra, a kod kršćana kao sredstvo zaštite koristi se i križ. Kada se želi eliminirati vampir poželjno je uza se imati crnog pijetla ili mlado ždrijebe koje se pušta na groblje. Legenda kaže da vampir leži u onom grobu preko kojeg se životinja ne usudi prijeći ili pored njega zastane. Kada se otkrije mjesto ukopa vampira kreće se u završni čin eliminacije tijekom kojeg se mora paziti da onoga tko ubija vampira ne poprska vampirova krv jer se i njemu samom može dogoditi da postane vampir. Pri tome, kako je ranije rečeno, valja paziti da se se ne pojavi leptir jer je to znak da duša vampirova napušta tijelo jer onda treba ubiti i leptira.

Iako je danas uvaženo mišljenje da se vampira može ubiti u starim narodnim vjerovanjima to nije bilo moguće i to stoga što vampir – kao i svako drugo ljudsko biće – ima dušu koja ne može umrijeti. Kako je duša vezana za tijelo ona iz njega ne može izaći dok postoji tijelo. I upravo je zbog toga vampir to što je – osoba koja je preminula, ali duša nije napustila tijelo i sada tako nesretna luta svijetom živih i zlostavlja ih. Da bi se razbio taj krug postoje samo dva rješenja. Prvi je da se potpuno uništi tijelo kako bi se oslobodila duša koja će potom otići u svijet mrtvih. Najučinkovitije je tijelo spaliti jer na taj način nestaju svi dijelovi tijela u kojima može boraviti duša (npr. krv, mišići, srce, utroba). Drugi način je da se vampiru onemogući izlazak iz groba dok se tijelo samo ne raspadne tj. nestane. U ovom slučaju poseže se za magijskim ritualom – probadanjem tijela preminulog glogovim kolcem. Ovaj običaj pronalazimo i kod germanskih plemena koja su vjerovala da zabijanje glogovog kolca u grob spriječava povratak mrtvaca u svijet živih. Osim zabijanja glogova kolca kod Germana je postojao običaj bacanja trnja na pokojnikov grob kako bi se spriječilo da pokojnikova duša izađe iz groba i pokuša se osvetiti. Sličan običaj zabilježen je i kod Kartažana i Rimljana koji su osim trnja na grobove stavljali i kamenje dok u istočnoj Srbiji i u novije doba imamo zabilježene običaje da se pored križa na grobu zabija mali glogov kolac kako bi se spriječilo da se pokojnik “povampiri”.

 

Autorica: Matea Sušac

Izvori: Pintarest