Početna > Živi i kad boli
Željka Mirković kolumne

Živi i kad boli

Kraj uvijek može biti novi početak. Udahni život, pusti neka te živi. Od smijeha još nitko nije umro, ali od besmisla su mnogi stradali. Ne zaboravi se radovati, mrak svakako dolazi

Stajao je na rubu litice. Gledao je u njen bezdan. Tišinu je narušio kamen ispod nogu koji se otkotrljao. Začuo se tupi udar. Čovjek se nagnuo da osmotri mrak. Zemlja je zaškripala, kao da je zajecala. Izgubio je ravnotežu. Samo na trenutak. Vratio se korak unazad.

– Što te muči, čovječe – zabrundao je glas iz provalije.

Lik poskoči. Protrlja rukama lice. Uštipnuo se za butinu.

– Haluciniram li?

– Ha… ha… –  začuo se smijeh iz provalije. – Smatraš da ste vi ljudi posebni i da samo vama pripada moć govora. E pa vidiš, neznanje sputava. Mislio si da sve znaš. Možda. A je li te strah?

– Čega?

– Tame, crne rupe.

– Ne – kratko odbrusi čovjek.

– Lažeš, druškane. Zašto ti se noge tresu? Ne busaj se. Nije prilika.

– To je adrenalin.

– Da… da… Polako s njim da te ne bi povukao u mrak. Opusti se. Ćaskamo i to je to. Zaboravio si se igrati.

– Ti ovo nazivaš igrom? Stojim na rubu. Što se od mene može očekivati? Da se igram? Nije u redu. Ti si u prednosti.

– Tko kaže da se od tebe nešto očekuje?

– Ti, ti što me gledaš pogledom od kog me podilazi jeza. Utroba ti vapi za svježim mesom. Slatko bi me pojeo u dva zalogaja.

– Strah ti je pomutio um. Lupaš gluposti. Priđi bliže da te bolje čujem. Što si ono tražio? Možda bismo se  mogli nagoditi. Ja ću ti pokazati put, a ti mene nauči životnim radostima.

Čovjek se zamisli. Radosti… Hm, ne sjeća se kad si je poslednji put priuštio tu poslasticu. Jurnjava za sticanjem materijalnog bogatstva odvukla ga je na drugu stranu. Počeo je pretraživati džepove.

– Ne hvataj se za džepove. Ovdje novac ništa ne vrijedi. Obični papir. Pih… Baš nemaš sreće. Ipak ću ti pomoći. Slušaj me pažljivo. Iza visokog stabla na kraju šume nalazi se skrivena staza. Slijedi je. To je izalz iz mraka u koji si zalutao. Zašto me gledaš tako tupo?

– Ali, kako? Nisam ti ponudio odgovor. Nisi od mene ništa dobio!

– To ti samo misliš. Dobio sam i više nego što sam tražio.

– To su gluposti. Kako mogu vjerovati nečemu što obitava u mraku?

– Tko ti kaže da sam u mraku? Možda je tvoja duša tamna? Nisi u stanju spoznati svjetlo. Idi, ne iskušavaj moje strpljenje. Pronađi životnu radost. Budi zahvalan na šansi koju sam ti dao. Drugi put se nećeš tako lako izvući. Danima nisam ništa jeo i baš bih mogao nešto prezalogajiti.

Nastupi trenutak muka, a onda glas iz dubine jame zagrmi pitanjem.

– Jesi li otišao?

U dva koraka, čovjek se izgubi. Noge utrnule od straha najednom se prelomiše pa poletješe niz stazu. Pobjegao je brže nego što je i sam očekivao.

Za njim ostade bezdan i lojav grohotni smijeh.

I kad misliš da si došao do kraja, to zapravo može biti novi početak. Udahni život, pusti neka te živi. Od smijeha još nitko nije umro, pa makar i da je na silu, ali od besmisla su mnogi stradali. Ne zaboravi se radovati, mrak svakako dolazi.

Iako te boli na razne načine, molim te, shvati da ni u boli nisi ništa posebniji od drugih. Samo se tvoje beznađe tek u nijasni razlikuje od beznađa drugih. Eh, kad bi ništavilo imalo moć govora, pa da nam se obrati… Vjerojatno bi reklo: „Ovdje nema ništa, nikoga i ničega. Idi, živi koliko možeš, pa neka te i boli!“