Početna > Svakidašnja jezikoslovka
kolumne Maja Milošević

Svakidašnja jezikoslovka

Maja Milosevic

Nakon mog trinaestogodišnjeg rada u novinarstvu kao lektor, prvo u Dubrovačkom listu (četiri godine), a potom i u Dubrovačkom vjesniku (sve do prije četiri godine), no i kao profesor hrvatskog jezika u srednjoj školi (gdje se u proteklih nekoliko godina pojavio i taj problem s pisanjem eseja na državnoj maturi) te rada na dvjema emisijama na Dubrovačkoj televiziji (Dubrovački na kantunu od hrvatskoga i Dubrovačke saloče), stekla sam uvid u najčešće greške u medijima i u školskim pismenim radovima koje se ponavljaju i kao da su se ukorijenile. Hrvatskim nebom lutaju problemi s pismenošću, jezičnim i govornim izražavanjem, a to je već doseglo alarmantne razmjere. Mi u Dubrovniku u stalnom smo sukobu standardnog jezika s lokalizmima i tuđicama (anglizmima, talijanizmima, turcizmima…). Površnost u medijima prelazi sve granice, jezik je ostavljen na dušu samog novinara koji koristi situaciju jezičnog šušura pa pod krinkom zbrke govora i piše kako mu padne na pamet. Pod teretom puno većih problema, Hrvati se nalaze u nekom prostoru ravnodušnosti prema jezičnim promjenama. Dokaz su svekoliki anglizmi na koje se više ne obaziremo i koje radije prihvaćamo nego neke hrvatske novotvorenice nastale u proteklih dvadesetak godina kako bi se jezik očistio od tuđica (zašto ne prihvatiti riječ zakulisje umjesto backstage?). Suprotno tome, tu je i dodatni pritisak purista koji iz jezika čiste i ono što se ukorijenilo u narodu pa izmišljaju smiješne novotvorenice (sjećate li se zrakomlata?). Kao profesor hrvatskog jezika njegujem purizam u nekom javnom obraćanju. Zato vam poklanjam Svakidašnju jezikoslovku za koju ću se služiti svim dostupnim pravopisima, gramatikama, udžbenicima, internetskim stranicama… Uživajte! A nešto i naučite!  Maja Milošević

1. Prilozi

Greške su česte pri uporabi para prije – poslije. Pravilna uporaba: Riješit će se to prije ili poslije. Došao sam nakon nje (ne: poslije nje) pa sam stao u red iza nje. (a ne: poslije nje). Bolje je uporabiti prijedloge nakon i iza nego prilog u prostornom značenju. Prilog u značenju “nakon predviđenog vremena” jest kasno. Danas ćeš doći kasno (“nakon onog vremena kada inače dolaziš”), a sin će ti doći još kasnije. Zato je nepravilna konstrukcija “Dogodilo se dva dana kasnije”, treba reći dva dana poslije ili, još bolje, prekosutra. Kad prilog znači “jednog dana”, opet treba reći: Napravit ćemo to poslije, a ne “kasnije”.

2. Pridjevi koji u svom značenju već imaju superlativ

Novinari i učenici često griješe pri stvaranju superlativa kod riječi koje po svom porijeklu nisu hrvatske i koje svojom razinom značenja već jesu superlativi. Dakle, imaju samo jednu razinu i ona je „naj“. Riječ osnovni je slavenskog podrijetla, temeljni je došao iz novogrčkoga jezika, optimalni (sam po sebi znači najbolji) te minimalni i maksimalni iz latinskoga. Prioritetan je samo jedan zadatak, krucijalan (ključan) je samo jedan problem. Zato ne možete reći najprioritetniji potezi, najoptimalniji odnosi, najkrucijalniji problemi. Ovom problemu dodajem i nehrvatsku riječ originalan (hrvatski sinonim je izvoran) koja je vrlo često u uporabi. Naravno, pri tom ju je netko krenuo i pogrešno izgovarati pa je postala „orginalan“, dakle bez i. Najbolje bi bilo rabiti hrvatsku riječ izvoran. Ili barem originalu vratite i. Ali nikako od toga ne tvorite riječ najoriginalniji.

3. Dakanje

U hrvatskom jeziku svakako treba izbjegavati uporabu veznika da. Ali ne pod svaku cijenu. Pravilno je postaviti pitanje ovako: Je li ti jasno gradivo? Želiš li pojašnjenje? Bi li mogao pomoći i prijatelju? Rečenicu Otišao je u Zagreb na liječenje da bi tamo i umro treba preoblikovati u: Otišao je u Zagreb na liječenje, ali tamo je umro. Iznimka je samo: Da ti ponovim? Zbog broja slogova u stihovima takve se greške mogu oprostiti samo pjesnicima. Tin Ujević „Svakidašnja jadikovka“:  Još bi nam mogla desiti se ljubav/ desiti – velim/ ali ja ne znam/ da li da je želim ili ne želim.

No, veznik da rabi se u namjernim rečenicama. Otišao je u Zagreb da se liječi. (u hrvatskom jeziku ovakav poredak riječi označava želju, htijenje, za razliku od neutralnog infinitiva liječiti se). Otišao je u Zagreb da bi se liječio. Otišao je u Zagreb kako bi se liječio. Otišao je u Zagreb radi liječenja. Sve ove inačice jednako vrijede i ravnopravno su u uporabi u hrvatskom standardnom jeziku.

4. S ili sa

Prijedlozi su nepromjenjive riječi koje služe kako bi se pokazali odnosi među bićima, stvarima i pojavama te utječu na padež riječi uz koju stoje. Prijedlozi izriču odnos sklonidbenih riječi i ostalih riječi u rečenici, a najčešće se ”predlažu” imenicama i zamjenicama. Jedan od najproblematičnijih prijedloga upravo je prijedlog s/sa. Prednost treba dati kraćemu obliku, a samo ispred težih suglasničkih skupova birajte duži oblik. Prijedlog s/sa s riječju u instrumentalu označava društvo (putovao sam s Mirjanom), ali se vrlo često griješi i veže uz imenicu koja znači sredstvo (putovao je s vlakom). Njime se izražava i sredstvo (udaren je s nekoliko pogodaka), a može doći i kao vremenska oznaka u rečenicama poput: S prvim danima ljeta…. Negdje ćete naći da se oblik sa piše isključivo ispred riječi koje počinju suglasnicima s, z, š ili ž te zamjenice mnom, a negdje i da se pišu pred suglasničkim skupovima bd, bz, čk, čl, čr, kć, ks, pč, ps, pt, tk, tm. Najbolje je pravilo primjenjivati „slušno“, kad je teško za izgovor. Recimo, ne možete reći kako idete šetati s psom ili s Ksenijom. Sa pišemo i kad dolazi umetnuti dio, odvojen zarezima ili crticama: Sukobio sam se sa – svi mi kažu – najbržim čovjekom na svijetu. Budući da samo Boga štujemo, a ljude poštujemo, nemojte nikad napisati “Bilježim se sa štovanjem”. Bez obzira na s ili sa.

5. Gdje, kamo, kuda…

Prilog gdje ne upotrebljava se za izricanje cilja kretanja (kamo) ili smjera kojim se stiže do njega (kuda) nego mjesta na (u) kojem se što nalazi (zbiva, radi). Nepravilno je reći Gdje ideš? Treba reći: Kamo ideš? To je zato što gdje ne smije stajati uz glagole kretanja nego samo uz glagole mirovanja (npr. A gdje ćeš ti sjedati?). Zato, umjesto Gdje vodi ovaj put? treba pitati: Kuda vodi ovaj put? Smjer izričemo prilozima ovuda, tuda, onuda: Ovuda svaki dan idemo na posao. Nekad sam tuda pješačio. Cilj izričemo prilozima ovamo (prvo lice), tamo (drugo) i onamo (treće): Dođi ovamo kad završi nastava. Tamo smo prešli rijeku. (Ondje smo prešli rijeku.) Idem onamo. (Idem tamo.) Mjesto izričemo prilozima ovdje – tu – ondje. Umjesto Zajedno smo živjeli tamo treba reći Zajedno smo živjeli ondje.