Početna > Svakidašnja jezikoslovka
kolumne Maja Milošević

Svakidašnja jezikoslovka

  1. Navezak je neobvezatni nastavak u genitivu, dativu i lokativu pridjeva i zamjenica muškoga i srednjega roda. Pridjev žuti u genitivu glasi žutoga, no taj pridjev može glasiti i žutog (u dativu žutomu i žutom, u lokativu žutome i žutom). Zamjenica moj u genitivu glasi moga, no može glasiti i mog (mojeg i mojega). Važno je odlučiti hoćete li zamjenice i pridjeve navezivati pa biti dosljedan u pravilima: u genitivu se dodaje navezak –a (žutoga/ svoga), u dativu se dodaje navezak –u (žutomu/svomu), u lokativu se dodaje navezak –e (žutome/ svome). Ako se u nizu nalaze dva pridjeva ili više njih, navezak ima samo prvi, npr. gradnja dječjega zabavnog parka. Na kraju, obvezno se navezuje pridjev koji je bez imenice, npr. prijatelji udarenoga.
  1. Kondicional I. tvori se od aorista pomoćnog glagola biti (bih, bi, bi, bismo, biste, bi(še)) i glagolskoga pridjeva radnoga (o, la, lo, li, le, la), npr.: ja bih kopao, ti bi kopao, on bi kopao, mi bismo kopali, vi biste kopali, oni bi kopali. U pisanju često se stvaraju greške pri tvorbi kondicionala tako što se oblik bi rabi u svim licima: Pridružite im se kako bi im pokazali put. Mi bi ih rado nagradili. Ja bi to lako preplivao. Pravilno je: Pridružite im se kako biste im pokazali put. Mi bismo ih rado nagradili. Ja bih to lako preplivao.
  1. Futur I. tvori se od nenaglašenih oblika pomoćnoga glagola htjeti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) i infinitiva glagola. Kad u infinitiv dolazi ispred oblika glagola htjeti, ne izgovara se i ne piše infinitivno i, npr.: kopat ću, slavit ću. To pravilo vrijedi samo za glagole čiji infinitiv završava na –ti, ali ne i za glagole čiji infinitiv završava na -ći. U tom slučaju, kad je infinitiv iza glagola htjeti, i ostaje: Ja ću kopati. Ja ću slaviti. Ponekad se griješi čak i tako što se piše biće umjesto bit će. Iako vam se čini da ste ga tako izgovorili, futur I. glagola biti tako nikad ne smijete pisati.
  1. Imenicama na –ist (violinist, taksist, minijaturist) koje su tuđice i kojima se označuje vršitelj radnje nikad ne smijete dodati nastavak – a. Iako se u pravilu to zna i poštuje, pri sklonidbi takvih riječi ipak se stvaraju greške: Tom violinisti svi su pljeskali. Našeg taksistu svi poštuju. Točno je: Tom violinistu… Našeg taksista… Najbolje je takve riječi sklanjati kao imenicu čovjek. Latinske imenice koje završavaju na –ium (atrium, auditorium, Koloseum) u hrvatski jezik preuzimaju se tako da umjesto –um dobivaju –j, npr. aluminij, atrij, auditorij, kolokvij, Kolosej itd. One u hrvatskom jezičnom korpusu nemaju nastavak –um i ne pišu se kao atrijum, auditorijum i Koloseum.
  1. Nastavak (sufiks) –arnica označuje mjesto na kojemu se što prodaje, npr. zlatarnica ‘mjesto na kojemu se prodaje zlato’. Nastavak (sufiks) –ara u hrvatskom jeziku označuje mjesto na kojemu se što proizvodi, npr. uljara. Riječ pekara treba rabiti za mjesto na kojemu se kruh proizvodi pekarski, a ne kao naziv za prodavaonicu kruha (pekarnicu). No, tanka je granica tih dviju riječi jer u suvremeno doba takvi objekti najčešće djeluju na istom mjestu. Kupujete u pekarnici, a miris svježe pečenog peciva dolazi iz pekare. Imenicama tvorenim sufiksom –onica treba dati prednost pred imenicama tvorenim sufiksom –ona (igraonica a ne igraona, sušionica a ne sušiona).