Početna > kolumne > Maja Milošević

Maja Milošević

O autorici

Maja Milošević

Maja Milošević

Maja Milošević, kolumnistica, lektorica, pored svega zaljubljenik u kulturu (kazalište, filmove, knjige), koja će nam davati sugestije u skladu s nadolazećim projektima. U svakom slučaju Maja je jedna svestrana osoba i jako zabavna te ju je dobro imati na svojoj strani.
Po vlastitim riječima, Maja ne voli pisati o sebi kao da je njeno vrijeme prošlo jer još uvijek osjeća energiju koja je potiče na još više, brže bolje. Lako možete zamisliti kakvu je energiju posjedovala u većem dijelu svoje mladosti. U jednom momentu glumila je u Studentskom teatru Lero, pisala za omladinski list Laus, glumila u Kazalištu Marina Držića (istina, samo sporedne uloge), radila na Radiopostaji Dubrovnik, pripremala se za prijemni za Akademiju i još štošta sa strane. Ima toga dosta iza nje. A tek joj je 55. Krećemo od Studentskog teatra Lero u kojem je provela svoje najljepše dane mladosti. Glumačko iskustvo je tu nebitno jer zapravo nikad nije bila glumac u pravom smislu riječi. Zato je dobro što je nikad nisu primili na Akademiju. U tom bi slučaju dobila uloge grobara, čuvara, dadilje…., a to bi je dokrajčilo. Ona jednostavno mora biti najbolja u onome što radi. Ako ne talentom, onda teškim radom. I gotovo! Lero je potrajao desetak godina, što redovito, što neredovito. Sramežljivost i trema netragom su nestale. Jednom lerovac, uvijek lerovac. Za tadašnju Radiopostaju Dubrovnik radila je sve oblike novinarstva. I bila stvorena za to. Dinamika, otvorenost, životnost, zanimljivost, duhovitost – bile su njene odlike. E da, i zagrebačka diploma profesora Hrvatskog jezika koju je stekla 1987. Za Laus je počela pisati jer je to „krvlju“ bilo povezano s Lerom. U početku su to bili duhoviti i kratki tekstovi u kojima se mogla osjetiti lagana kritika društva, no baš kad je krenula s ozbiljnijim temama, Laus je ugašen (kultni stoti broj!). Udaja, rođenje sina i rat učinili su svoje. Nekako upravo u vrijeme kad su je počeli progoniti njeni nemiri, priključila se Dubrovačkom listu kao lektor. Ubrzo su otkrili njen prepoznatljiv stil pisanja pa je krenula i njena kolumna Privatni pogled, koji se, nakon četiri godine i njena prelaska u Dubrovački vjesnik, pretvorio u Prstom u 'ovna, a poslije i u Maštelu (naime, promijenio se urednik i svjetonazor). E da, njene kolumne vrve vulgarizmima. Šporkim riječima. Koje čitateljima nimalo ne smetaju, dapače, nasmijavaju ih. Sve skupa, traje to oko petnaest godina. Njene avanture u druge oblike medijskog izražavanja mogu se otkriti u autorskim emisijama na Dubrovačkoj televiziji (Dubrovački na kantunu hrvatskoga i Dubrovačke saloče) tijekom 2012. i 2013. te u vođenju jednotjedne dnevne emisije na tadašnjem Radio Lausu tijekom 2014. Njen rad i njena povezanost s medijima nije nikad prestala. Svi ti medijski magovi, novinari, fotografi, snimatelji i urednici na raznim portalima ili po tiskovinama uglavnom njeni su prijatelji ili barem poznanici koji znaju što ona sve može i nekako je uvijek imaju na srcu ili barem u pričuvi.