Početna > Zaljubljen u Dubrovnik
intervju

Zaljubljen u Dubrovnik

Filip Krenus, glumac i producent Midsummer Scene Festivala, glumu je studirao u East 15 Acting School i Drama Centre. Uživa u oba svoja posla, uspješan je u svemu što dotakne. A Dubrovnik, Marin Držić, Lovrijenac… dotaknuli su njega i ostavili neizbrisiv trag

Predstavite nam Midsummer Scene Festival i predstavu San Ivanjske noći koja se odvijala u čarobnom ambijentu tvrđave Lovrijenac. Kako ste ostvarili ovaj uspješan projekt u Dubrovniku i tko vam je u tome pomogao?

Midsummer Scene je bio zamišljen kao događaj koji je trebao trajati samo jednu sezonu. Predstavio sam ga 2014. tadašnjem gradonačelniku Dubrovnika kao projekt Shakespearea na Lovrijencu povodom 450. obljetnice njegova rođenja. Krenuli smo s predstavom San Ivanjske noći i taj naziv Midsummer night stream utjecao je čak i na naziv festivala. Tada sam zajedno s partnericama u projektu, Darijom Mikulandrom Žanetić i Jelenom Maržić, odlučio osmisliti ga kao događaj koji bi se odvijao svake godine.

Uvijek se iznova trudimo podići festival na višu razinu, ali još uvijek moramo balansirati između komercijalnog i umjetničkog. Nemamo još generalnog sponzora i dosta toga nam ovisi o prodaji ulaznica. Naš drugi projekt bila je predstava Na tri kralja u kojoj smo prvi put surađivali s redateljicom Helen Tenison. Taj projekt je bio toliko uspješan da ga je na svoj repertoar uvrstilo Bečko englesko kazalište. Predstavu smo igrali gotovo dva mjeseca pred punim gledalištem. Nakon toga smo otišli na Berlinski festival jer smo od početka htjeli da Festival ima međunarodni karakter.

Znamo da jedan od rijetkih gradova koji može podnijeti ovakav festival jest Dubrovnik, upravo zbog tradicije kazališnih festivala na otvorenom, Dubrovnik je bio idealan kao mjesto realizacije naših ideja. Uz to, poznata je slava i tradicija Dubrovačkih ljetnih igara koje imaju predivan međunarodni program, ali nemaju stalnu produkciju na engleskom jeziku. I upravo zbog velikog broja britanskih, američkih i ostalih inozemnih gostiju, vidjeli smo prostor za Midsummer Scene Festival. U ovom projektu najviše nam je pomogao Grad Dubrovnik i Turistička zajednica čiji to i jest projekt, u produkciji Brilliants events agencije iz Dubrovnika i moje produkcijske kuće Honey-tongued Theatre Productions.

Je li vam poznato da je Marin Držić bio zaljubljenik u indijsku kulturu? Kako je došlo do ideje da povežete Shakespearea i Marina Držića? U jednom dijelu predstave prikazan je indijski ples. Ispričajte nam kako ste doživjeli proučavanje Sheakespearea i Marina Držića.

Upravo radim na prijevodu Dunda Maroja. To će biti prvi integralni prijevod. Dijelovi toga prijevoda bili su izvedeni 6. srpnja u sklopu događaja Shekaspeare i Držić koji se organizirao u suradnji s domom Marina Držića, u Palači Sponza s mojim kolegama iz ansambla publici smo prikazali prizore Marina Držića. Vidio sam već u prijevodu, naročito Negromantovog prologa, da se Držić jako referira na Indiju. Očito ga je fascinirala njezina egzotika i magija. Koristeći ih, Držić je želio utjecati na život u Dubrovniku, i politički, i komediografski.

Sličan je primjer postojao i u vrijeme Shakespearea i jakobinskih pisaca, tijekom vladavine kralja Jakova I, kao i u Dubrovniku… “Nismo se mogli ogriješiti ni o dubrovačku vlastelu” koja je regulirala politički život, kao što se i Moliere uvijek morao dodvoravati kralju, ali i uvijek tražiti njegovu pomoć i pokroviteljstvo kako bi mu komedije opstale.

Midsummer Scene Festivalom ne obilježavamo samo obljetnice Marina Držića i njegove smrti, njegovih velikih djela, nego također i promoviramo Držićevo djelo na engleskom jeziku. On je nažalost na engleskom govornom području potpuno nepoznat, zato sam o njemu razgovarao i s direktorom Shakespeareovog kazališta Globe. Držićeve komedije zaslužuju daleko veću pozornost nego što je imaju. Hrvatska je mala država koja ima veliko bogatstvo u koje pripadaju i Držićeva djela. Svijetu je to teško predstaviti, ali radimo na tome.

Što se tiče indijskog elementa u predstavi, San Ivanjske noći je ludo zabavna komedija napisana za svadbeni pir i tiče se ljubavi i ludosti, a odlazak likova u šumu je neka vrsta divljanja prije nego što se stupi u brak.

Da se vratim na indijski element, vilinska kraljica i kralj su se vjerojatno svađali i stotinama godina prije, to je toksičan odnos. Zapravo, svađali su se oko indijskog dječačića, malog Paža, kojeg Titanija ima i koji dolazi iz te čarobne Indije, i onda je dio teksta po zamisli redateljice Helen Tenison prebačen u indijski melos i tako je došlo do ideje kako bi bilo zanimljivo spojiti indijski ples i glazbeni dio koji ima poveznicu i s Marinom Držićem. Sretna je okolnost što imamo to indijsko zaleđe koje se tiče i Držića ali i Shakespearea.

 

Tadašnja dubrovačka vlastela nije podržavala Marina Držića. Možete li napraviti poveznicu s današnjom situacijom u kulturi?

Ono što se događalo Držiću, događa se i većinom naših umjetnika. Moraju se dokazati u inozemstvu da bi potom bili prihvaćeni i doma. Vlasteli Držić nije uvijek bio po volji i morao je pobjeći van. Kao i sa svim kulturnim projektima, bilo gdje u svijetu, ne samo u Hrvatskoj, uvijek moramo balansirati između onoga što bismo doista htjeli napraviti, odnosno velikih ideja i onoga što možemo uklopiti u trenutačno stanje s trenutačnom situacijom. Činimo sve da iskoristimo i kulturni moment i politički moment i postavili smo predstavu koja je dostojna pozornice kao što je Lovrijenac.

Kako se osjećate u Dubrovniku? Imate li vremena za razgledavanje i uživanje?

Kad se predstava postavlja nemam baš puno vremena za uživanje zato što radim uz glumački i produkcijski posao. U Dubrovniku sam od 2014. godine, razgledao sam dosta toga i meni je jako važno da svaki glumac, naročito glumci koji dolaze po prvi put da imaju vrhunski doživljaj Dubrovnika. Za to se odlično pobrine moja partnerska agencija Brilliants events organizirajući izlete na Lokrum, gradski vodiči koji glumcima otkrivaju Grad. Jako je bitno da se moji kolege glumci koji prvi put dođu u Dubrovnik dobro upoznaju s bogatom povijesti i kulturom Dubrovnika.

Ovaj put je Lovrijenac Atena, gdje iz kamena izlazi priroda koja donosi kaos. Te je kreacije na sceni napravio dubrovački scenograf Marin Gozze. Tim smo kamenom htjeli publici približiti mitsku prošlost. Povijest Lovrijenca uvijek dodatno nadahne i mene i moje kolege glumce.

Upravo radim na prijevodu Dunda Maroja. To je prvi integralni prijevod. Dijelovi tog prijevoda bili su izvedeni u sklopu događaja Shakespeare i Držić koji se organizirao u suradnji s domom Marina Držića u Palači Sponza. S kolegama iz ansambla prikazali smo prizore Marina Držića. Vidio sam već u prijevodu, naročito Negromantovog prologa, da se Držić jako referira na Indiju. Očito ga je fascinirala njezina egzotika i magija. Koristeći ih, Držić je želio utjecati na život u Dubrovniku, i politički, i komediografski.

Sličan je primjer postojao i u vrijeme Shakespearea i jakobinskih pisaca, tijekom vladavine kralja Jakova I, kao i u Dubrovniku… “Nismo se mogli ogriješiti ni o dubrovačku vlastelu” koja je regulirala politički život, kao što se i Moliere uvijek morao dodvoravati kralju, ali i uvijek tražiti njegovu pomoć i pokroviteljstvo kako bi mu komedije opstale.

Midsummer Scene Festivalom ne obilježavamo samo obljetnice Marina Držića i njegove smrti, njegovih velikih djela, nego također i promoviramo Držićevo djelo na engleskom jeziku. On je nažalost na engleskom govornom području potpuno nepoznat, zato sam o njemu razgovarao i s direktorom Shakespeareovog kazališta Globe. Držićeve komedije zaslužuju daleko veću pozornost nego što je imaju. Hrvatska je mala država koja ima veliko bogatstvo u koje pripadaju i Držićeva djela. Svijetu je to teško predstaviti, ali radimo na tome.

Što se tiče indijskog elementa u predstavi, San Ivanjske noći je ludo zabavna komedija napisana za svadbeni pir i tiče se ljubavi i ludosti, a odlazak likova u šumu je neka vrsta divljanja prije nego što se stupi u brak.

Da se vratim na indijski element, vilinska kraljica i kralj su se vjerojatno svađali i stotinama godina prije, to je toksičan odnos. Zapravo, svađali su se oko indijskog dječačića, malog Paža, kojeg Titanija ima i koji dolazi iz te čarobne Indije, i onda je dio teksta po zamisli redateljice Helen Tenison prebačen u indijski melos i tako je došlo do ideje kako bi bilo zanimljivo spojiti indijski ples i glazbeni dio koji ima poveznicu i s Marinom Držićem. Sretna je okolnost što imamo to indijsko zaleđe koje se tiče i Držića ali i Shakespearea.

Otkrijte nam planove koji bi se trebali realizirati vezano za Midsummer Festival u Dubrovniku?

Želimo se proširiti, rasti. Pod tim mislim na umrežavanje sa europskim šekspirskim festivalima što će nam omogućiti kvalitetniju suradnju i razmjenu. Htjeli bismo ugostiti strane umjetnike. Programski ćemo se uvijek držati Shakespearea kao srca Festivala, ali bismo se htjeli proširiti i na druge lokacije. S palačom Sponzom i domom Marina Držića, počeli smo ulaziti i u druge prostore u Gradu. Također, uz kazališni i fotografski medij, željeli bismo se proširiti i na filmski medij. Iduće godine slavimo petu obljetnicu postojanja Festivala što planiramo obilježiti našom produkcijom, ali i prvi put ugostiti produkcije iz inozemstva.

Kako se snalazite u dvojnoj ulozi, istodobno glumca i producenta?

Zna to ponekad biti velika muka ali ipak je to veliki užitak. Imamo fantastičan glumački tim predvođen redateljicom koja vrlo dobro poznaje naš teren, tako da se svi problemi mogu prebroditi. Teško je kombinirati producentsku i glumačku ulogu zato što se tu radi o hijerarhiji glumca i redatelja, ali to kod mene funkcionira jer kad sam u prostoru za pokus gdje glumim onda sam samo glumac. Istovremeno moram misliti na sto različitih stvari koje se tiču samo produkcije, ne baviti se samo svojom ulogom, ali sve onda stoji u organizaciji vremena, mora biti sve jako dobro isplanirano. Svaka predstava je neka vrsta veselog i kreativnog kaosa koja se na kraju nekako iznjedri, tako da zapravo u svakom kreativnom procesu dolazi do kreativnog kaosa, do dana kad je očaj  i užas a onda se iz svega toga odjednom izdigne predstava. Dosta je posla i iza pozornice i na njoj. Midsummer Scene Festival je projekt u koji smo uložili dosta energije, dali cijelo svoje biće, srce i dušu, zato želimo da živi dalje.

Koje biste projekte u svojoj karijeri posebno izdvojili?

Jedan od najdražih projekata u Londonu mi je, osim Romea i Julije u Shakespeareovom Globeu, Bent Martina Shermana. Izdvajam gostovanje u Beču s predstavom Na tri kralja, u Dubrovniku dvije komedije zauzimaju posebno mjesto u mom srcu, Na tri Kralja i San Ivanjske noći, zato što su napravljene u nevjerojatnom kreativnom duhu i s kreativnom lakoćom. Bilo ih je pravi užitak raditi.

Možete li izvojiti neke redatelje i glumce s kojima vam je posebno drago surađivati?

Jako je važno izabrati s kim radite. To je poput ljubavne veze, mora tu biti i povjerenja i strasti, sličnosti, sinergije, intelektualnog i umjetničkog nadzora, ali također i radne etike. Jedna od redateljica s kojom jako volim raditi je Helen Tenison. Upoznao sam je kao glumac na jednoj od audicija na kojoj nisam prošao ali smo ostali u kontaktu jer mi se jako svidio njen stil i način rada. Što se tiče redatelja u Engleskoj izdvajam Titaniju Kripas s kojom sam surađivao na Zimskoj priči. Jedno od najljepših kreativnih iskustava je bilo s Jessicom Swale. Ona je sad postala velika kazališna zvijezda, u Engleskoj je osvojila nagradu za tekst o prvoj profesionalnoj glumici Naile Queen. S njom bih volio i dalje surađivati.

Dubrovnik je oduvijek bio jedinstvena kazališna i filmska kulisa. Poznato vam je da su se u njemu zadnjih nekoliko godina snimale kultne serije. Jeste li razmišljali okušati se u sličnim projektima?

Takvi su projekti pogodovali Dubrovniku. Prevodim seriju Igra prijestolja za HRT, tako da sam jako dobro upoznat sa svakom epizodom. Jako volim tu seriju i bilo bi mi veliko zadovoljstvo glumiti čak i najmanju ulogu. Drago mi je što je Dubrovnik povezan sa svjetskim filmskim projektima. Naravno, to ima i svoju drugu stranu, pa se zbog jedne serije cijeli grad pretvori u Disneyland.

Na koji način možemo sačuvati kulturu i približiti joj mlade ljude?

Uvijek je dobro dobiti svoje mjesto pod suncem, odnosno dobiti nekakvu vrstu marketinške prednosti, mudro iskoristiti da se to pretoči u novac koji se onda može iskoristiti za kvalitetne stvari koje doista želimo postići. Uglavnom glumci moraju napraviti nekoliko komercijalnih hitova kako bi zaradili novac kojim mogu financirati projekte koje doista žele raditi. Dubrovnik će privući mase ljudi ali ne smije se ostati samo na tome. Grad mora imati razvijenu kulturnu stategiju, mora se točno znati što se želi ostvariti s Dubrovnikom. Ako želimo biti javni, onda moramo znati kako to ostvariti uz pomoć cijelog Grada. Kako približiti mlade ljude kulturi pitanje je kurikularne reforme, to je pitanje stava prema mladima, pitanje koje se tiče politike. Ako neprestano zatupljujemo mladost, ako im oduzimamo budućnost, što je trenutačna teška situacija, nažalost ljudi će sve više početi odlaziti van. To je pitanje odgoja, stava koje država ima prema kulturi. Kultura je odraz stanja svijesti u državi.

Kako financirate Festival?

Sponzorima, dio troškova pokriva Grad Dubrovnik i Turistička zajednica a dio troškova se pokriva prodajom ulaznica. Ovaj put imamo i međunarodnog sponzora, pored svih ostalih sponzora posebno smo zahvalni obitelji Frankopan koja nam je financijski pomogla ove sezone, ali isto tako smo zahvalni svim ostalim sponzorima koji su pomogli da Festival stane na noge.

Jeste li se s nekim posebno zbližili tijekom boravka u Dubrovniku?

Darija Mikulandra i Jelena Maržić su mi postale najbolje prijateljice u Dubrovniku. S njima ponekad više komuniciram nego s prijateljima i majkom. S druge strane, svake godinu se sve više uklapam u Grad i upoznajem mnogo divnih ljudi.

Što vam se najviše sviđa u Dubrovniku?

Uvečer volim prošetati do Porporele, sjesti na klupi, gledati more. Jako mi se sviđa crkva Sv. Vlaha i dubrovačka kupola zato što podsjeća na bizantsku kulturu, divan je i Orlandov stup. A najljepši dio Grada mi je nesporno Lovrijenac.

Autor: Marko Kriste