Početna > Na korak do raja
intervju

Na korak do raja

Rijetko i autentično djelo prirode

Neposredno prije ugodnog razgovora za TOP EVENT portal Ivana Merčep nam je sa oduševljenjem ispričala svoje dojmove vezano za posjet nacionalnom parku Durmitor u Crnoj Gori koji je omiljena destinacija za odmaralište mnogim Dubrovčanima

Priroda je svojim rukama napravila rijetko i autentično djelo. Durmitor je proglašen nacionalnim parkom 1952 godine. Smješten je na sjeverozapadu Crne Gore. Park obuhvaća osnovni masiv Durmitora s kanjonom rijeke Tare, Drage i Sušice i ogromni dio kanjonske doline Komarnice, zauzima površinu od 39 000 he. Uvršten je na popis svjetske kulturne i prirodne baštine u Parizu 1980 godine, a rijeka Tara i njena kanjonska dolina unescovim programom 1977 godine u svjetske ekološke rezervate biosfere. Najviši vrh Durmitora je Bobotov kuk visok 2532 m. Kanjon Tara dubok je 1300 m i po veličini je drugi u svijetu nakon kanjona Colorada. Osnovna obilježja reljefa Durmitorskog područja je prostrana visoravan na 1500 m nadmorske visine koju presjecaju duboke kanjonske doline i s koje su uzdižu impozantni vrhovi od kojih je 48 preko 2000 m. Cijelu draz daje 18 ledenjačkih jezera nazvanih gorske oči na visinama 1500 m. Najveće i najatraktivnije je Crno jezero.

Ivana, možete nam opisati malo više o planini Durmitor?

Durmitor, planina i nacionalni park u Crnoj Gori, ne znam zapravo odakle da krenem i je li uopće postoje prave riječi koje mogu opisati taj čarobni Durmitor ili kako su ga Kelti nazvali planina puna vode. Smjestili smo se u mjestu Ivan Do, tik 2 km do mjesta Žabljak koje je inače turističko središte. Veliki broj Dubrovčana rado odabire baš to mjesto za skijanje, s obzirom da je blizu jer ima samo 3 sata vožnje od Dubrovnika. Žabljak je najvisočiji gradić na Balkanu (1450 m), u kojem se nalaze dučani, kafiči, restorani i skijaške staze. U samom Žabljaku me naročito dojmio restoran Oro koji je cijeli od drva i posebno odiše toplinom. Prolazeći kroz Žabljak do mjesta Ivan Do vozili smo se kroz gustu šumu, što smo više odmicali tim putem kao da smo ulazili u bajku.

Možete nam opisati mjesto gdje ste boravili?

Gusta šuma puna jela prekrivena bijelim pokrivačem, a tko bi zamislio da se tek 2 km od Žabljaka nalazi raj. Planinska kućica u šumi skoro na osami uređena u Texsaškom stilu najviše nas je dojmila. Vidi se da je vlasnik unjeo svoju dušu, moram priznati da sam naprosto bila oduševljena. Nisam mogla vjerovati da nešto tako može biti lijepo, predivna kućica, savršena priroda, zar ovo stvarno postoji, promislila sam u jednom trenutku. Nakon što smo se smjestili, te djecu stavili na spavanje, izdvojili smo vrijeme za sebe te smo se opustili na fotelji i uživali u zvuku vatre koja je dolazila iz kamina. Gledajući kroz staklenu stjenku jelke koje su plesale na vjetru i čarobne pahulje koje su ih kitile, osjećali smo se kao u raju. Sljedeće jutro smo odlučili da ništa nećemo planirati već kako nam dođe tako ćemo i raditi. S obzirom da nam je prijeko bio potreban odmor, nismo težili restoranima i kafičima, već smo odlučili da ćemo biti doma i te dane provoditi u prirodi, tako je i bilo, jedino što je suprug odlazio do grada svaki dan po sve potrebne potrepštine. Kuhali smo doma, prvi dan kad smo ugledali protvan odmah smo se oduševili, znali smo da sljedi grah, idealno zimsko jelo u snježnoj idili.

Kako ste provodili vrijeme?

Dane bi provodili ispunjeno, u kuhanju, igranju s djecom, grudvanju te šetnji. Idilično u svakom pogledu i mislim da je svakome potrebno pobjeći od vreve grada, mobitela, svakodnevnih problema te se u potpunosti posvetiti obitelji. Stvarno nam je bio potreban taj Durmitor. Savršena planina, mir, prelijepa priroda, nešto što se riječima ne može opisati već treba zbilja doživjeti. S obzirom da sam sada u malo zrelijim godinama shvaćam da je dan proveden u prirodi najljepši dan. Kako smo šetali i gledali stabla, stijene, vrhove, shvatila sam da svako stablo ima neku priču, kao i svaki kutak prirode. Taj mir naprosto stvara nervozu, jer nije uobičajeno.

Jeste doživjeli neko posebno iskustvo?

Jedno jutro dok su padale lagane pahulje odlučili smo prošetati na Crno jezero. Naravno nismo htjeli stazom za pješake već prolazeći kroz duboku šumu sva drveća u jednom momentu su djelovala indentično, nismo znali gdje moramo, jer tim putem nije bilo označeno. Djeca su već bila pomalo umorna od hodanja pa smo se odlučili fotografirati i ovjekovječiti sve te lijepe momente. Kako smo dugo hodali, sve nam je nekako izgledalo slično, ravno i visoko. Kad smo napokon stigli do stabala koja su bila označena tada smo znali da se nalazimo na dobrome putu. Što smo se više približavali to je vidik bio veći. Odjednom smo ugledali veliku ledenu površinu, a oko nje su plesale jelke snježni ples. Nakon toga slijedi nešto savršeno, mali mostić, a ispod njega tek poneki otvor gdje je voda odlučila da se ipak mora vidjeti. Djeca su nadomak mostića pravila anđele u snijegu, dok smo ja i suprug odmarali dušu i tijelo. Nakon nekog vremena odlučili smo se vratiti doma stazom za pješake, prolazeći po Crnom jezeru ugledali smo predivan restoran, te na drveću konope i neke klupice za rekreaciju. Na kraju moram zaključiti kako za svakoga ima ponešto. Za djecu igra u prirodi, odraslima odmor za dušu, nešto za pojesti i popiti, što više čovjeku treba, već da bude u prirodi, stopi se s njom, nauči od nje, odmara u njoj, osjeti je srcem i dušom.

Poruka za kraj, svim čitateljima?

Tako nam svima malo treba za sreću, a to su obitelj i priroda. Ne znam da li je ljepša zimi u svom bijelom pokrivaču ili pak u proljeće kad odjene svoje novo ruho. To ćemo tek otkriti. Veselimo se povratku.

Autor: Marko Kriste

FOTO: Privatni album