Top billboard

Početna > Zagrepčanka zaljubljena u Split i Dubrovnik
intervju

Zagrepčanka zaljubljena u Split i Dubrovnik

Splitska glumica Jasna Malec Utrobičić, rođena Zagrepčanka, od rane je mladosti zaljubljena u Dubrovnik. U svojoj je bogatoj umjetničkoj karijeri odigrala više od tisuću predstava, trideset tri je godine bila članica splitskog HNK, glumila je u mnogim filmovima, no nijedna joj uloga nije donijela toliku popularnost kao ona čvrste, pravedne i odlučne babe Dragice Odak u RTL-ovoj seriji “Ruža vjetrova”. Rado se odazvala razgovoru ugodnom za TOP EVENT portal jer je za Grad vezana neraskidivom vezom nostalgije i lijepih sjećanja. Starija generacija sjeća je se po nevjerojatnoj sličnosti sa slavnom francuskom glumicom Marinom Vlady, a mlađa po ulogama u glazbenim spotovima. Glumila je melankoličnu damu u Gibonnijevu video spotu ”Divji cvit”, vidjeli smo je u spotu skupine TBF, rock benda ”Čuvari svirala” i spotovima grupe ”Hladno pivo” u jednom je spotu utjelovila gataru u cirkusu, a i zadnji spot koji je snimila “Dibidus” bio je s tom grupom. Kad je živjela u Parizu tražili su je autogram čak i na vrhu Eiffelovog tornja, a o svjetlima pozornice, plesu, pjevanju i glumi, sanjarila je od djetinjstva. I svoj je san ostvarila.

Jasna, odrasli ste u Zagrebu gdje ste zavrsili klasičnu gimnaziju a potom i Akademiju dramskih umjetnosti. Možete li izdvojiti bitne pojedinosti iz vaše bogate biografije?

Kazališna, filmska i televizijska sam glumica. Rođena sam u Zagrebu 1944. gdje sam i diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti. Nakon toga prihvatila sam poziv Miše Martinovića za anganžman u teatru Marin Držić. Ubrzo sam se, 1969. godine, udala i napravila veliku pauzu od osam godina jer sam živjela u mjestima gdje nije bilo teatra, odgajajući djecu, sina Iliju i kćer Kosjenku. Kad smo moj bivši suprug i ja došli živjeti u Split, na poziv redatelja Marina Carića prihvatila sam posao u HNK-u Split 1977. godine i ostala sam u stalnom anganžmanu do mirovine. Nakon 25 godina braka s mužem liječnikom, sretno sam se rastala 1995. godine.

Kakve vas spone vežu za Dubrovnik?

Budući da su studenti Kazališne akademije cijelo ljeto imali praksu na Dubrovačkim ljetnim igrama, tako sam i ja četiri čarobna ljeta provela u Dubrovniku koji je bio kulturno središte svijeta gdje su dolazili najveći umjetnici, a mi studenti smo imali sreću što smo ih mogli gledati i slušati. Imam i dan danas prelijepe uspomene na ta druženja i čudesna kulturna događanja. Kad sam diplomirala, u Dubrovniku su mi ponudili prvi angažman. S radošću sam ga prihvatila, a tada započeta prijateljstva ostala su mi za cijeli život. Sudjelovala sam u kultnim predstavama Dundo Maroje Koste Spaića na Gundulićevoj poljani, u Hamletu Denisa Careya, u Otelu Stuarta Burgea na Lovrijencu, u Grižuli Joška Juvančića, na parku Gracu… Spone koje su se onda stvarale bile su niti koje su me približile svim glumcima, bila sam primana kao domaća u njihovim kućama i tada i za vrijeme anganžmana, a i rado viđena gošća na svim festama od Božića do Uskrsa.

Možete li izdvojiti redatelje koji su obilježili vaš život?

Moji profesori glume na Akademiji bili su slavni redatelji Kosta Spaić, Georgij Paro, Boško Violić, Joško Juvančić. Svi su oni ostavili trag u mome glumačkom obrazovanju i stasanju. Najdraži mi profesor, Georgij Paro, režirao je jednu od meni najljepših i najdražih predstava – Shakespeareovog ”Perikla” na Peristilu. Tu sam se ponovno susrela s mojim obožavanim Dubrovnikom, surađujući s Miljenkom Vikićem kao asistentom i koreografom predstave. A od najranije mladosti sam bila i njegova velika obožavateljica, jer je bio ”Miljenik Talije” u HNK-u Zagreb. U svojoj dugogodišnjoj karijeri u HNK-u Split posebno bih izdvojila dr. Vlatka Perkovića s kojim sam, nakon duge pauze od teatra, odradila svoje najljepše predstave na početku splitske  karijere. Omiljeni redatelj mi je bio i Vanča Kljaković kojeg su obožavali glumci, a njegove je predstave obožavala publika. S njim sam tijekom angažmana u Dubrovniku odradila meni jako dragu predstavu “Buffet na magistrali” Ferenca Karinthya s kolegama Vinkom Prizmićem i Mišom Martinovićem. Rado se sjećam i predstava koje sam radila s Marinom Carićem u Splitu, pogotovo Dezdemone u ”Otelu” i predstava u režiji Ante Jelaske, primjerice uloge Majkače u ”Hamletu u Mrduši Donjoj”. U dragim uspomenama ostao mi je jedan zgodan projekt s Ivanom Leom Lemom “Plinska boca”.

Koje su vaše najljepše uspomene na kreacije dubrovačkih glumaca iz kultnih predstava?

Obožavala sam veličanstvenog Skupa Izeta Hajdarhodžića kao i cijelu glumačku podjelu te predstave, u ”Dundu Maroju” Izeta, Mišu i Milku Podrug Kokotović, kao i cijelu fantastičnu podjelu, u ”Grižuli” Mišu Martinovića kome sam se već na probama grohotom smijala. Bila sam, poput svih studenata Akademije, očarana i začarana njihovim velikim kreacijama kao i svim sudionicima Vojnovićeve ”Dubrovačke trilogije”: “Allons enfants”, “Sutona” i “Na taraci”.

Jeste li u svom opusu imali iskustva u inozemnim teatrima?

Kaže se kako ti jednom u životu stane zlatna kočija pred kućom i onda ti u nju ili uđeš ili ne uđeš. A ja sam ušla i stekla bogato iskustvo u najslavnijim talijanskim teatrima igrajući na turneji od četiri mjeseca predstavu “La ballata di Pulcinella”. U ljeto prije mog četrdesetog rođendana direktor me je onako usput poslao na probu među Talijane jer kao to nije ništa veliko, mala ulogica, pa ne bi oni dali nešto važno našijencima! Listajući na probi tekst vidjela sam da je to ogromna rola i neprestano sam na sceni. Sve mi je odgovaralo u radu s njima; nije bilo čitaćih proba, svi su znali tekst, ljubazni i voljni surađivati sjedili su u gledalištu, pratili kolege na probi… Velika talijanska filmska i kazališna diva Silvana de Santis me je, primjerice, upozorila da taj dan nisam ponovila ono što sam dan prije sjajno izvela na probi. Moja je uloga iz snova bila komična Desdemona u priči “Ljepotica i zvijer”. I tako smo mi veselo radili probe kad se najednom pojavila mlađa kolegica i počela se muvati oko mene na sceni, a moj direktor oko mog režisera Talijana u gledalištu. I tako je trajala ta opsada kad jedan dan meni kaže moj režiser Egisto Marcucci da mogu ići doma, a pozove na scenu nju, mlađu kolegicu. Otišla sam k svojim talijanskim frendicama u garderobu i pitala ih što mi je raditi. Kažu mi Crvenkapica – Enrica Carini i Snjeguljica – Silvana de Santis da pitam režisera Egista Marcuccija jer je “molto umano”, zbog toga jer ćemo ići na veliku turneju s predstavom po Italiji i ne možemo putovati obje, kažu meni moje amice! Odem ja dolje mom Egistu koji me je zvao “La signora” i kažem mu kako ja sad idem doma i više se neću ni vratiti jer ne znam o čemu se tu radi.” A Egisto veli: “Ja sam za ulogu Belinde la Belle tražio giovanissima adolescente ragazzina i kad sam vas vidio na probi pitao sam direktora što je sad to, a on mi je odgovorio da ste zamjena i da će ubrzo doći mlada studentica!” Ali onda se moj dragi režiser okrenuo asistentici Lorenzi i rekao: “A sad idi direttore i reci da će La signora s nama putovati, a da ja neću njegovu studenticu učiti glumi!” Tada sam shvatila da me je moj teatar podmetnuo da čuvam mjesto studentici glume koja nije mogla doći na početak proba jer je imala diplomski ispit na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Reče se Bog pravicu, a vrag… hihihihihihihihihi! Cijeli je teatar prešao na njenu stranu osim moje Bebe i Nevice Bulić, a ta mi je mlada glumica to pamtila i kad je došla na vlast u našem kazalištu. Na premijeri u Splitu ovacije publike su trajale 10 minuta, a Egisto me je na poklonu izveo na proscenij i poljubio mi ruku. Ah, ti Talijani, obožavam ih! U HNK-u Zagreb došli su svi moji kolege, profesori i skandirali mi ime, u mome Dubrovniku sačekali su me svi prijatelji i kolege i odveli me na feštu u Jadran: Miše, Jupa, Nela Jusić, moja Kaća Carević, Cvitko… U Beogradu Paolo Magelli je doveo studente svome kolegi Talijanu, gdje smo ponovno doživjeli ovacije. Četiri sam mjeseca živjela kao kraljica u zlatnoj kočiji i skupljala predivne kritike, ovacije talijanske publike koja je najdivnija i najokrutnija na svijetu (jer ako Napuljac kaže pogrešan akcent iz publike mu dobacuju pravi), prekrasne doživljaje, a s mojim predivnim Talijanima iz predstave i dan danas se dopisujem i čujem.

Koje su najzahtjevnije uloge koje biste izdvojili u vašem radu?

Igrala sam različite uloge, a te koje su bile zahtijevne bile su mi i najdraže. Primjerice, igrala sam i starog vojničinu kapetana, crnu Titubu u “Vješticama iz Salema”, bila sam ratnica – norveški kapetan s mačem u Ristićevom “Hamletu”, a bome sam se natrčala, naplesala i penjala u njegovim predstavama, pa i koreodramama Nade Kokotović. Najveće ovacije moje drage splitske publike dobila sam igrajući staru ćoravu babu – oriđinala artritičnu koja kopa po smeću u kultnoj predstavi “Serafina Splićanka” (“Tetovirana ruža” Tennessee Williamsa). Najljepši je osjećaj kad ti publika na poklonu skandira ime uloge: “Baba, baba, baba!” Čini mi se da su mi uloge baba bile suđene i sretne!

U Hrvatskoj vas je posebno proslavila uloga babe Dragice u RTL-ovoj telenoveli Ruža vjetrova. Možete li nam ispričati iskustvo vezano uz tu seriju?

To je zgodna priča jer sam ulogu zapravo pronašla preko Facebooka. Moj kolega Vinko Mihanović objavio je vijest o audiciji i ja sam se otišla prijaviti zadnji sat zadnjeg dana. Kad sam ušla, rekli su mi da trebaju glumicu za ulogu seljanke od 76 godina i ja sam im počela nuditi Darinku Vukić, kolegicu koju vrlo cijenim. Zapitali su me nisam li došla zbog sebe na audiciju, a ako jesam onda neka čitam tekst. Poslije dva tjedna, na moju veliku sreću, izabrali su me za ulogu babe Dragice Odak. To je bio jedan dug, prelijep i zahtijevan rad, novo iskustvo kojem sam se vrlo brzo prilagodila i u kojem sam uživala. Bila sam presretna što me je publika zavoljela kroz taj lik jer je ljubav publike kao i svaka prava ljubav iracionalna. Prateći forume, čudom sam se čudila kako publika ne prihvaća likove nekih mojih kolega iz serije koji su meni bili sasvim u redu. I ta mi je uloga donijela slavu u poznim godinama, jer su svi zavoljeli babu Dragicu Odak koja je bila strašna kao matrijarh a.k.a. Donna Vita Corleone, ali u svemu pravedna.

Kako ste uspijevali balansirati privatni život s poslom i karijerom?

Sudbina mi je u jednom periodu života odredila živjeti u mjestima gdje nije bilo teatra pa sam silom prilika imala sreću što sam se mogla posvetiti odgoju djece, u čemu sam uživala. A i kasnije, tijekom anganžmana u HNK-u, budući da nikad nisam imala nekog moćnog tko je stajao iza mene, a katkad se događaju čudne stvari u teatru – primjerice jedva vas redatelj izabere, a uprava kaže nemoj nju pa bi me skinuli sa scene, a ja onda tobože ‘tužna’ veselo otrčim kući djeci. Tako da sam se uz zadovoljavajuću, sretnu i uspješnu karijeru uspjela nauživati i u odgoju svoje djece. To mi se srećom dogodilo i kad mi se rodila prva unučica. Nevjesta je morala ići raditi i htjela je bebu dati u vrtić, a ja sam joj rekla: “Nemoj, ja ću ti je čuvati jer po tome tko je na vlasti neću tako brzo stati na scenu!” Zaokružila sam svoj život nonice čuvajući unučiće. Oni su dragulji u  mojoj kruni.

Koja je ideja vaša životna vodilja i na koji vam je način odredila putanju u životu?

Od malena sam znala da želim biti klaun, glumica, balerina i operna pjevačica i da ću kao lutajuća glumica putovati svijetom. To mi se sve ostvarilo, imala sam zanimljiv život, poslije mog Zagreba živjela sam u Schwarzwaldu, Antwerpenu, Tuzli, Dubrovniku, Sinju, Strumici, Splitu, Pločama, dva puta u Londonu, Parizu, dvorcu kraj Versaillesa, Frankfurtu, Ditzenbachu, opet Parizu i konačno sam se zauvijek ugnijezdila u Splitu.

Primijetio sam da na svojoj privatnoj Facebook stranici pišete priče iz svoga života. Posebno mi se svidjela “Čizmice od bijele svile” koju ste napisali u spomen mami i noni Ibiki – Iboji, Ibolya (mađarski ljubičica).

Bila je čudesna, od nje sam naslijedila radosnu narav, dobar ten, glasan smijeh, žeđ za novim saznanjima, ljubav za knjige, umjetnost, ljepotu, putovanja, neprestano učenje raznih jezika, dobrotu i prema onima koji je ne zaslužuju. Slala me je vrlo rano po Europi, pretplatila na najbolje francuske časopise i privlačila sve naše prijatelje kući da bi nas imala na oku. Uvijek sam bježala od njene stroge ljubavi, a ona me je pametnica vraćala kući gdje je sve bilo puno djece, glumaca, muzičara, gostiju i psića… Zahvaljujući njoj imam najljepše fotografije svoje djece; zapucala bi svojim Folksićem – bubom u Trst i kad još nitko nije fotkao u bojama slikala je svoje obožavane unučiće jer je kupovala i razvijala filmove u Italiji i ta naša putovanja bi uvijek završavala u Veneciji, a pri povratku automobil bi nam bio pun knjiga “Maestri del colore”… Ankičin Adil bi uvijek govorio: “Vaša mama nije samo sve nas hranila nego bi nam uvijek nahranila i dušu!” Od nje, na našu žalost, jedino nismo naslijedile mala stopala. Obožavala je najbolje i najfinije cipele, a mi ih nismo mogle nositi jer smo dobrano prerasle njen broj noge! “Pa naravno kad imaš nogu na bakicu Malec, a moja je baka Kotterschall de Popovitz na vjenčanju nosila svilene čizmice koju njene kćerke nisu mogle navući na noge već sa trinaest godina!” Pričala bi nam priče iz Mađarske jer te su se čizmice čuvale u vitrini u Pešti kao neki  čarobni spomen prošlog prelijepog života… I kad smo prvi put krenuli kolima prema Budimpešti; taj žuđeni grad mojih predaka putem se cijeli pretvorio u čežnju za tim čudom u vitrini moje pratete Paule! I sad sam konačno stajala pred tom prekrasnom vitrinom zalud tražeći tu ljepotu jer samo su se nazirali neprepoznatljivi ostaci nečega divotnoga u čemu je moja prabaka plesala na svom vjenčanju… I baš tako se je strašno zgrčilo i skvrčilo moje srce kad je ona tako prerano zauvijek otišla, a mislili smo da će njena čarobna osoba ostati za nas tu… vječna i besmrtna! Otkad nje nema sve su se jadne vitrine naših srca raspukle na hiljadu ledenih stakalaca i ništa ih više ne može presložiti natrag… A tamo gdje počiva njen vječni trag izrasle su divlje ljubičice… koje je cijelog svog života obožavala…

Koja je vaša poruka / savjet mladim glumcima na početku njihove karijere?

Glumački je posao najdivniji posao na svijetu i da se iznova rodim sve bih ponovila jer je moja životna bilanca pozitivna i sretna. Ali, to je i najteži posao na svijetu i ne bih voljela da se moje unučice, a možda niti unuk bave tim poslom. Mladim glumcima rekla bih samo to da u glumačkom poslu treba mnogo te iracionalne ljubavi kako bi se izdržalo. U jednom sam intervjuu, još kao studentica, izjavila da se nikad u životu ne bih odrekla kazališta i to sam ostvarila.

Autor: Marko Kriste