Top billboard

Početna > Grudi pune svježeg daha
intervju

Grudi pune svježeg daha

Plime, izložba akademske slikarice Marije Tošković, donose nježnost skrivenu u trenutku zrenja. Nadahnuta mekoćom forme, mirisom plodova, atmosferom toplih, plodonosnih kiša, lijenošću zrenja, svoje radove predstavlja u Gradskoj galeriji Kotor. U njima možete uživati do 15. lipnja

Marija Tošković je Akademiju likovnih umjetnosti završila u Portugalu, na Universidade de Evora. Članica je Udruženja portugalskih grafičara, jedna je od osnivačica grafičkog ateljea Contraprova u Lisabonu, članica je ULUS-a. Živi i radi u Beogradu, a samostalno je izlagala u Portugalu, Srbiji i Crnoj Gori kao i na brojnim grupnim izložbama diljem Europe.

Pored izložbe “Bestijarijum” koja se bavi tematikom ljudskog i životinjskog u čovjeku, izronili ste s novim radovima. Izložba “Plime” nagovještava nešto novo, drukčije, lepršavo. Što “Plime” nose sa sobom?

“Plime” su osjećaj punoće, nadiranja i prelivanja u nama, onog konveksnog,  oblog trenutka, u kojem osjećamo kako nas ljepota koja nas okružuje prožima. One donose nježnost koja se skriva u trenutku zrenja, gdje plodovi dobijaju formu, i otežali i zreli, u delikatnom se  trenutku odvajaju od drveta, postajući hranljivi, tako odvojeni i puni soka.

Nadahnula me je mekoća forme, miris plodova, atmosfera toplih, plodonosnih kiša, lijenost zrenja. U nekim trenucima more, u nekim trenucima Neruda, u drugima Baudelaire, negdje Mia Couto, jug i njegova sporost i mistika. “Plime” naslućuju puna jedra i barke, usta puna voća, nozdrve pune mirisa, grudi pune svježeg daha.

Ljepota, njeno bujanje, zrenje, sve su to naizgled opipljive stvari. Ipak, umjetnik mora  spoznati  mirise i boje da bi se vješto igrao njima. Kojim jezikom pričaju “Plime”?

Osjetila sam da govorim jezikom vode, svoje unutrašnje. Naslutila sam duboke vode koje se pomiču u meni, u slikama. Tu, gdje se ponekad njišem na sporim valovima zadovoljnih misli, slutnji i snova. Jeste li zaspali popodne, ljeti, dok se približava topla kiša i probudili se sa osjećajem punoće, koja kao da nadvladava svoje obale? “Plime” su taktilnost, svilenkasta i napeta koža voća, ali i zvuk kad peteljka zrelog ploda puca u trenutku kad je ubrano… a šaka puna.

Čime su vas “Plime” nadahnule?

Donijele su bogatsvo slika, osjećaja, novih pitanja. U “maznom  nehatu” koje Baudelaire pominje, “Plime” se podižu na obalama na  kojima ležeći, uz obilje voća i kroz vodenu paru koja se diže od toplote, mistični nagi ljudi, borave i beru otežale plodove… žeđ i sok. Kao kroz otvoren prozor dok je vani jara, kližete se po površinama omamljenosti. Na tim obalama sreće vrijeme lagano teče, taman toliko da duh ima vremena obratiti se sebi i zapitati koliko plodova treba ubrati da bi nahranio svijet.

Koliko kamen, more i sunce daju punoću vašim crtežima? Nije li taj morski val pokrenuo “Plime”, najavivši novi ciklus radova?

Voda je kao početna točka odakle se moja linija vijuga oko tvrdog kamena, obavijajući se oko formi, istražujući svoje modele. Val koji je pokrenuo “Plime” dolazi iz jadranske, mediteranske, atlantske vode i svjetla koji su neiscrpni izvori mog stvaralaštva. Tu u tom prostoru odakle linija otekne  i opisuje tragove sebe i drugih, tamo gdje prepoznaje i ispunjava naprsline u kamenu i duhu, odatle se pomiču svi veći valovi. I prije svih oni koji donose nova nadahnuća. “To more koje postoji samo poslije mora”, kako ga opisuje Mia Couto, mozambički pisac i pjesnik portugalskog porijekla, je more iz koga se dižu sve plime.

Vrckavost i ekspresivnost dominiraju u vašim radovima. Koliko vaš  temperament djeluje na intenzintet nastanaka linijskog spektra?

 Moja linija je moja radoznalost. Njome opisujem sve što želim istraživati – sklad forme, krhkost prolaznosti, obrise svojih i tuđih misli, svjetove fantastičnog. Vijugava, migoljeći se uporno a i blago, ponekad hirovito i nestrpljivo a ponekad i tanko, nježno, razotkriva stanja duha, misli i sanjarenja. Taj spektar je neminovan kad se bavite linijom i kad je ona vaša alatka kojom se izražavate – što više nijansi u životu prepoznajem i što više raznolikosti onoga što me inspirira, toliko linija sve više poprima moju narav.

Možete li opisati kako nastaje vaša slika, grafika. Imate li neke posebne rituale?

Slike se bude. Kontinuirano se bavim pitanjima čovjeka, života, postanja. I onda u nekim trenucima nekoliko obrisa misli i želja povedu liniju u pretragu, gdje, inspirirajući se glazbom, poezijom i dijalogom, odlomcima svojih i tuđih želja i nadanja, konstruiraju, sklapaju crteže. Najvispreniji crteži su oni gdje je linija preuzela vodstvo ili, drugim riječima, gdje sam joj ga predala prateći je. Nemam posebnih rituala, imam posebnih inspiracija.

Živimo u vremenu koje i nije baš naklonjeno umjetnicima. Ipak, čini se da se oni odvažno nose s bremenom koje im je nametnuto?

Razmišljam je li vrijeme u kome živimo manje naklonjeno umjetnicima nego neka prošla. Potrebe za estetikom je uvijek bilo,  pa i sada. Kao i humanosti i emocija i potrebe za apstraktnim, transcendentalnim. Promijenili su se neki parametri i time je breme postalo drukčije, točno. Kao što Roger Scruton, suvremeni britanski filozof primjećuje “Čovjeku je oduzeta religija a nije mu dat neki drugi transcendentalni, duhovni sadržaj…”  potreba i dalje postoji. Znanost je ispunjava donekle a suvremena umjetnost se tu bori da nađe prava pitanja i prave odgovore, što je odvažno i za svaku pohvalu. Ona reagira na sadašnji “val” vremena koje hita ne bi li dostiglo, postiglo, sve brže napravilo, prepravilo, pokazalo se i predstavilo, dokazalo da postoji. Kriza općeg identiteta u takvom je  svijetu apsolutno razumljiva, generalno neurotično instant autozadovoljenje kroz minimalne parametre lijepog preplavilo je skoro sve sfere života. I da, umjetnici su zaista odvažni, jer, kao i  uvijek, nose ulogu onih koji će prečistiti, prepoznati lijepo i sublimirati sadržaje.

Autor: Željka Mirković