Top billboard

Početna > Dubrovnik u očima britanskog fotografa
intervju

Dubrovnik u očima britanskog fotografa

Rođeni Velšanin, a danas jedan od najpopularnijih i iznimno cijenjenih britanskih umjetnika, Bari Goddard, zadnjih 15-ak godina intenzivno radi i izlaže fotografije pod pseudonimom GOD Photography. Njegov rad obuhvaća izradu filmova i umjetničke fotografije, ali je također aktivan u slikarstvu i glazbi. Fotografskim radom koketira od zanimljivih portreta poznatih britanskih glumica do provokativne avangarde, a ove godine još jednom nas je počastio dolaskom u Dubrovnik u sklopu Midsummer Scene festivala. Riječ je o jedinom hrvatskom kazališnom festivalu na engleskom jeziku koji je sa svojim internacionalnim konceptom i suradnjama počeo 2015. godine te se u vrlo kratkom periodu etablirao kao vodeći kulturni događaj. Goddardove fotografije snimljene prošlog ljeta u Dubrovniku oduzimaju dah, a na njegovoj izložbi otvorenoj u srpnju ove godine, From Illyria to Elsinore, u palači Sponza predstavljene su umjetničke fotografije kojima je zabilježio kazališni Midsummer Scene festival i Dubrovnik. Zanimljive fotografije svjedoče o njegovoj povezanosti s ljepotama Dubrovnika. Prilikom svog boravka u Gradu, britanski se umjetnik rado odazvao razgovoru za TOP EVENT portal jer Dubrovnik vidi kao mjesto koje ga je proželo svojom čarobnom ljepotom i s kojim je stvorio neraskidive spone magičnih sjećanja.

Bari, čime si se bavio prije nego što si za svoj umjetnički izričaj odabrao fotografiju?

Prije nego što sam postao profesionalni fotograf, bio sam član, odnosno vodeći pjevač velškog glazbenog gothic rock benda Blaue Reiter. Ubrzo nakon što sam se preselio u London, započeo sam suradnju sa Steveom Maguireom iz Eurythmicsa te sam nastavio s glazbenom karijerom i postao vodeći vokal punk benda The Knives. Nakon toga, krajem 80-ih godina, pjevačku sam karijeru nastavio u bendu Then Jerico s kojim sam krenuo na veliku turneju koja je trajala skoro 10 mjeseci.

Kakva si iskustva stekao tijekom turneje i je li ona utjecala na tvoj život?  

Zaista, koliko god sam uživao u glazbi, to je za mene bilo previše. Svi smo bili iscrpljeni od neprestanih live nastupa i stalnih putovanja po raznim europskim gradovima gdje bi se na kraju zadržavali jako kratko. I da, kad bolje razmislim, ta turneja je zaista utjecala na moj život. Naime, nakon razlaza benda i vrlo iscrpljujućih nastupa, odlučio sam okončati svoju glazbenu karijeru i vratiti se svojoj prvoj ljubavi – slikanju.

Jesi li imao uspjeha u slikarskoj karijeri? I je li ona na neki način odredila tvoj put k umjetničkoj fotografiji?

Da, ostvario sam nekoliko izložbi ulja na platnu i uspješno i dobro odrađenih fotografija. Da, moja je slikarska karijera na neki način utrla put ka fotografiji. Nakon izložbi, urednici poznatih časopisa su me angažirali da fotografiram za njihove naslovnice. Prvi posao bio mi je fotografiranje Judi Dench, a nakon toga i Daniela Craiga koji se proslavio ulogom Jamesa Bonda. Tada sam uistinu prepoznao svoju strast prema fotografiji.

Kakve vrste fotografija si u početku radio i u čemu si se najbolje prepoznao?

Pa… izrazito volim fotografirati ljude i iako u mom slikarstvu nije toliko prisutan realizam, prepoznao sam ga u fotografiji. Ne volim uljepšavati ljude, činiti ih drugačijima – onima što oni zapravo nisu. Želim ih fotografirati baš onakvima kakvi zaista jesu, sa svim njihovima manama i nedostacima jer to je ono što ih u suštini čini lijepima.

S kojim si poznatim ličnostima surađivao a da su na tebe ostavili neki poseban dojam?

To je bio Rick Rickman čijem se radu, osobnosti i jednostavnosti iznimno divim. Tu je i Poljakinja Alicja Zmyslowska, također fotografkinja. Svi njihovi radovi uglavnom se baziraju na crno-bijelim fotografijama, a to je i moj stilski odabir. Također, radio sam s Madonnom na videu za spot Rain. Proveli smo tri fenomenalna dana u San Franciscu radeći na spotu i ona je jednostavno bila briljantna.

Osim Madonne, jesi li ostvario suradnju s još nekim američkim poznatim osobama?

Pa i ne baš. Jedino se sjećam Debbie Harry. Ali, to je bilo dosta davno. No, jedna osoba me posebno fascinira i na nju sam jako slab, a to je Diamanda Galás, pjevačica, skladateljica i pijanistica iz New Yorka. Njezine izvedbe na pozornici toliko su superiorne, a ona je vrlo dominantna u svemu tome. Primjerice, cijela pozornica i klavir budu prekriveni svijećama, a ona gotovo uvijek nosi istu crnu kožnu haljinu i jaku, tamnu šminku. Vrlo je ekscentrična, ali i velika feministkinja. Nakon smrti njezinog brata, počela je stvarati vrlo agresivnu, snažnu glazbu koja je na mene ostavila dojam. Također, dosta sam fotografirao San Francisco, Los Angeles, New York… Ali nikad ne bih volio živjeti u Americi. Uopće me ne privlači njihov način života ni mentalitet tamošnjih ljudi.

Kad govorimo o tvom slikarstvu, kako bi ga opisao. Koje umjetnike voliš?

Moje slikarstvo je vrlo apstraktno. Uglavnom su to pejzaži, slike prirode koje izgledaju poput nabacanih komadića stakla. Zapravo je to spoj magičnog, rekao bih mističnog realizma i apstrakcije. Nešto ranije, radio sam i vrlo realistične crteže temeljene na okultizmu. Vrlo tamne stvari. Volim raditi i detaljne crteže, poput ilustracija u knjizi. A što se tiče umjetnika, volim Carrie Chamberlain Davis, Salvadora Dalija i njegov fotorealizam. Njegova mašta je neopisiva baš kao i njegove slike koje izgledaju poput nepročitanih snova. Volim Picassove crteže, ali ne i slike. A od umjetnika s vaših područja drag mi je crnogorski umjetnik Miki Miloš Popović, a dojmila me se i  nedavna izložba Ljuba Ivančića u Umjetničkoj galeriji. Jako mi se sviđaju njegove slike.

Kojim se fotografima diviš? Čiji te radovi fasciniraju?

To je prvenstveno Vivian Maier. Ona je bila vodeća fotografkinja 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća u New Yorku. Istovremeno je bila i dadilja, a u slobodno vrijeme je radila izvrsne fotografije. Motivi su joj bili ulice, drveće, dućani, ljudi u žurbi, djeca… Također volim Diane Arbus. Njih su mi dvije najdraže. Ali osobito Viviane Maier koja mi je uzor. Obje su radile crno-bijele fotografije što je zasigurno ostavilo traga na mene i moj rad.

Dakle, voliš crno-bijele fotografije i koliko sam uspjela zamijetiti one su najzastupljenije na izložbi u Sponzi. Je li na taj način bila zamišljena izložba ili je to bio tvoj izbor?

Da, njih najviše volim. Takve fotografije su malo tamne, mračne, imaju svoju tajanstvenu stranu u koju ne može svatko prodrijeti. I to je ono  intrigantno, barem za mene. A što se tiče izložbe, imao sam potpunu slobodu umjetničkog izraza i mislim da sam ostao dosljedan sebi, a i na neki način zadivio publiku. Barem se nadam da jesam.

Dakle, ne voliš kad ti se određuje što točno moraš fotografirati? Više voliš spontanost?

Često radim s poznatim modelima, osobito mladim ljudima. Iako mi to više nije zanimljivo i nadalje ih fotografiram budući da mi je to posao. Ali i to želim raditi na svoj način. Ne volim kad mi drugi govore kako nešto napraviti jer tada gubim interes. Svakome dajem sebe, svoju ponudu i svoju spontanost, a hoće li je netko prihvatiti ne ovisi o meni.

Kada i kako si počeo suradnju s Dubrovnikom? Nedavno si imao izložbu From Illyria to Elsinore.

Moja je suradnja počela tako što sam prije tri godine upoznao Filipa Krenusa, glavnog glumca i producenta Midsummer Scene festivala i u vrlo kratko vrijeme postali smo jako dobri prijatelji. Njemu se svidio moj umjetnički fotografski rad pa ga je predstavio producentici Dariji Mikulandri Žanetić. Ubrzo su me pozvali da napravim nekoliko fotografija i tako je počela moja suradnja s Midsummer Scenom. Što se tiče izložbe, jako sam zadovoljan kako je sve prošlo i koliko sam uspio vidjeti publici se svidjela moja prezentacija kazališnih scena Midsummer Scene festivala i Dubrovnika. Moje fotografije prikazuju najatraktivnije scene Midsummer Scene festivala tijekom prošle sezone, a zabilježene su prilikom izvođenja predstava Hamlet i Dvanaesta noć kao i scene Dubrovnika inspirirane Držićevim kazališnim uprizorenjima. Rekao bih da sam dao unikatni portret Dubrovnika koji se pokazao savršenom pozornicom za izvedbe klasičnih kazališnih komada iz pera velikih renesansnih pisaca.

Koliko nam je poznato, tijekom svog prijašnjeg boravka u Dubrovniku zaljubio si se u izvedbe velike hrvatske glazbenice Josipe Lisac. Ove godine si ostvario i suradnju s njom.

Prošle sam godine imao intervju s DuListom i oni su me pitali kojim se hrvatskim pjevačima divim, odnosno koje volim. Rekao sam da postoji samo jedna jedina pjevačica s predivnim glasom i da je to Josipa Lisac te sam je poželio fotografirati. Tada su mi rekli kako se nadaju da će ona pročitati intervju i da će me kontaktirati. I upravo to se i dogodilo, ona me je nazvala. Jednostavno nisam mogao vjerovati. Bio sam u šoku. Za mene je ona u potpunosti posebna u svemu. Ona je kao Lady Gaga u UK-u. Ali još i bolja, kvalitetnija, ekstravagantna u potpunosti. Ona je zapravo mnogo popularnija nego što to zna. Iako toga nije svjesna, ona i njezin glas odzvanjaju cijelom Europom.

Odradio si snimanje s Josipom. Gdje si je fotografirao i kakvi su tvoji dojmovi?

To je bilo u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Tijekom snimanja muzej je bio zatvoren tako da smo mogli birati mjesta za fotografiranje. Josipa je na snimanje došla u ogromnom, ekscentričnom, crnom kimonu koji je bio u savršenom kontrastu s njezinom narančastom kosom. Uglavnom sam radio crno-bijele fotografije koje su dale jednu posebnu, mračnu notu dok su one u boji jednostavno perfektne. Dan nakon snimanja mi se javila i rekla koliko je zadovoljna fotografijama, a ja sam požalio što ih nisam napravio još više.

Osim Josipe Lisac, postoji li još neka zvijezda s hrvatske estrade s kojom bi volio surađivati?

Da, s Terezom Kesovijom. Nju bih volio fotografirati. Ona ima jako lijepe crte lica. To bi bio veliki izazov za mene. Napravio bih da izgleda drugačije. Ako pročita ovaj intervju, možda mi se javi pa iduće ljeto uspijem fotografirati i Terezu. Divim se njezinom glasu.

Kako ti se sviđa Dubrovnik kao grad, život u njemu?

Postoje meni dva omiljena grada na svijetu – to su Dubrovnik i Madrid. U Madridu sam živio oko pet godina i zaista mi se sviđa život tamo – ljudi, umjetnost, noćni život. Baš sve. Zaista volim taj grad, ali Dubrovnik jednostavno obožavam. Svaki dan kad prođem ovim gradom vidim nešto novo za fotografirati. Daje mi toliku inspiraciju da je moj fotoaparat ne može toliko brzo zabilježiti. Volio bih fotografirati ljude, njihova lica. Želio bih raditi portrete običnih ljudi i to pogotovo onih starijih.

Zašto baš starijih ljudi? Što te tu toliko privlači?

Zato što volim izraz njihovih lica, zato što se njihov život  vidi na njihovim ožiljcima, borama i na koži. Naime, bore su te koje pričaju njihove živote, govore o prolaznosti trenutaka – lijepih i sretnih, ali i tužnih, sjetnih…

Uživaš li u svom radu? Jesi li ispunio svoj cilj?

Apsolutno uživam u onome što radim i sretan sam što sam u tome uspješan. Koliko često se uopće dogodi da ljudi uživaju u onome što rade?! Štoviše, koliko često se uopće dogodi da upoznaš toliko divnih ljudi, kao ovdje u Dubrovniku i još ih imaš priliku fotografirati, raditi s njima i za to biti plaćen?! To je nešto predivno. S jedne strane, da – ispunio sam svoj cilj jer mislim da sam stekao ugled i da vrijedim, odnosno da je moj rad prepoznat i da vrijedi. Ali mislim da još uvijek nisam dosegnuo svoj maksimum. A tko jest? Imam još puno života pred sobom da bih o tome mogao razmišljati.

Postoji li osoba i događaj koji su najviše obilježili tvoj život?

Ta osoba je moja majka. Zapravo, onaj trenutak prije nekoliko godina kad joj je dijagnosticirana demencija i Alzheimerova bolest. Upravo zbog toga dosta vremena provodim u Walesu gdje se sestra i ja brinemo za nju. Majka je bila ta koja me ohrabrivala da završim fakultet, da se školujem i da njegujem svoj talent. Uz njezinu potporu i hrabrost završio sam Akademiju likovnih umjetnosti – smjer slikarstvo u Walesu. Da nije bilo nje i njezine potpore, ne znam da li bih danas stajao ovdje pred svima vama ponosan na sebe i svoj rad. I za to joj veliko hvala.

Je li fotografiranje tvoja jedina strast? Što još voliš raditi u životu?

Vrtlarenje. Imam dva ogromna vrta, jedan u Londonu i drugi u Walesu. Obožavam crne ruže i crne tulipane – kraljice noći. Također, volim i bat – biljke koje su ogromne i kad propupaju izgledaju poput šišmiša (Batmana). Međutim, vrlo su osjetljive i teške za održavanje i nažalost nikad ih nisam uspio uzgojiti do kraja. Ali, hoću. Uporan sam, pozitivan i siguran sam da ću jednom vidjeti bat – biljku procvjetalu u svom vrtu.

Osim vrtlarskih, imaš li i drugih planova?

Uvijek imam mnogo planova. Uskoro pripremam izložbu slika koja će se najvjerojatnije ostvariti u prosincu ove godine u Londonu. Planiram i dvije izložbe fotografija, jednu u Londonu, a drugu u Madridu. Zapravo, najveća izložba koju pripremam i kojoj se veoma veselim je ona u Londonu – The dress. Imam jednu staru vjenčanicu i svi će je na fotografijama morati nositi – i muškarci i žene i djeca, pa čak i psi. Svi će biti u istim haljinama po uzoru na moju vjenčanicu. Bit će zanimljivo promatrati reakcije ljudi kad odjenu haljine. Svi se ti ljudi odjednom promijene, ulaze u druge uloge, postaju druge osobe. Pa čak i muškarci koji su inače snažni, jaki i vrlo muževni u tim haljinama odjednom postaju vrlo nježni, senzibilni, feminizirani. I sve će biti crno-bijele fotografije. Izgledat će poput izložbe nekih davno snimljenih, starih fotografija. Neke od njih su možda čak malo i zastrašujuće, ali u tome i jest draž. Prije ove izložbe, ako mi posao i vrijeme to budu dopuštali, planiram krajem listopada otići u Mostar gdje ću imati veliku čast pjevati s Josipom Lisac. Tome se veselim jer mi je velika želja pjevati s jednom takvom osobom i nadam se da ću je ostvariti.

Autorica: Andrea Batinić Ivanković